Šišmiši pamte ringtonove povezane s hranom 4 godine

0
82

Znanstvenici koji proučavaju pamćenje i učenje kod šišmiša došli su do iznenađujućeg otkrića, pokazujući da oni mogu prepoznati melodije zvona (ringtonove) povezane s nagradama za hranu i do četiri godine kasnije. Vjeruje se da je ovo ponašanje korisno u pomaganju šišmišima u lovu na žabe u divljini.

Istraživanje su proveli biolozi koji rade na Smithsonian Tropical Research Institutu, koji su započeli proučavanjem načina na koje se divlji šišmiši mogu trenirati da reagiraju na znakove hrane. Ovi početni eksperimenti uključivali su 49 šišmiša kojima su puštane melodije zvona na mobitelu preko različitih zvučnika. Kad su šišmiši reagirali na dva posebna tona, bili su nagrađeni ribom mamcem, dok im ostala tri tona nisu nudila nikakvu nagradu.

Šišmiši su brzo naučili ignorirati nenagrađujuće tonove i jurišati ravno kad čuju tonove koji odgovaraju njihovoj ribljoj nagradi. Šišmiši su zatim mikročipirani i pušteni u divljinu u Panami, a istraživači su ih ponovno uhvatili osam između jedne i četiri godine kasnije. U pokusima koji su uslijedili, šišmiši su prepoznali ta ista dva tona i reagirali na njih. Nedresirani šišmiši trznuli su ušima kao odgovor, ali nisu se približili zvučnicima i nagradama.

"Šišmiši žabojedi izvrstan su model organizma za proučavanje kognitivne i senzorne fukcionalnosti", objasnio je autor studije M. May Dixon. "Učenje igra veliku ulogu u njihovim životima."

Znanstvenici vjeruju da ta sposobnost učenja i zadržavanja informacija pomaže šišmišima da razlikuju različite žabe u divljini i da zapamte koje su dobre za jelo, a koje mogu biti otrovne ili prevelike za hvatanje.

Nalazi pokazuju dosad nepoznatu kognitivnu sposobnost kod šišmiša i sugeriraju da bi ova vrsta dugotrajnog pamćenja koja im pomaže da se prisjete rijetko viđenog plijena mogla biti evolucijska prednost.

"Zanima me kapacitet pamćenja kod životinja i što uzrokuje dugoročna ili kratkoročna sjećanja, što je važno zapamtiti, a što zaboraviti", rekao je Dixon.

Istraživanje objavljeno u časopisu Current Biology možete pronaći na ovoj poveznici.

Original Article